Sadržaj stranice
Kada je riječ o izradi ili odabiru kuhinje po mjeri, jako je važno odabrati koji materijal će se koristiti za pravljenje kuhinjskih elemenata.
Kroz ovaj tekst pozabaviću se sa pet materijala koji se najčešće koriste u izradi kuhinjskih elemenata. Svaki ima svoje prednosti i mane, a neki su samo ista stvar zapakovana drugačije.
Na vama samim naravno će biti da odlučite šta ćete odabrati, a nadam se da će vam ovaj tekst barem malo pomoći u tome.
Medijapan (MDF ploče)
Medijapan ili MDF ploče (medium density fiberboard) su ploče koje se prave od sitne piljevine koja ostaje nakon obrade drveta, a zatim lakiraju. Najčešće je to fina piljevina od smreke, jele ili bukve.
Piljevina se miješa sa smolama (smola se koristi kao vezivo), i zatim se ova smjesa presuje na visokoj temperaturi.
Sirovo dobijeni medijapan nema neku jasno definisanu boju, pa ga je potrebno premazivati lakom, najčešće su to poliuretanski lakovi. Vrlo lako se obrađuje i može da se lakira u više slojeva. Zbog lakiranja ima čiste i lijepe rubove na kojima se ne primjete fuge niti bilo šta slično.
Ploče medijapana se najčešće proizvode u debljinama od 6, 8, 10, 18, 25 i 40mm. Dodavanjem primjesa i aditiva i lakova medijana je skoro u cjelosti otporan na masnoću, vatru, gljivice i vlagu i temperaturne promjene.
Osnovna prednost medijapana u odnosu na ostale elemente za kuhinju je i ta što može da se obrađuje. Homogene je strukture, tako da je teško da će se rascvjetati ili kruniti prilikom obrade.
Medijapan se najčešće koristi za vidljive delove kuhinje, najviše zbog njegove cijene koja je daleko veća od cijene ostalim materijala za kuhinju. Pa tako na primjer najčešća je kombinacija gdje su vrata kod kuhinjskih elemenata od medijapana, a noseće strukture i unutrašnje pregrade od iverice ili nekog drugog materijala.
Postoje i medijapani koji su presvučeni folijom, ti medijapani su jako osjetljivi i teško ih je održavati. Moja preporuka je da ove medijapane striktno izbjegavate, a da se držite lakiranih medijapana.
Najskuplji je materijal u odnosu na sve ostale jer iziskuje duži rok izrade, jer se vrši završna obrada materijala, ali je medijapan ujedno i najbolji materijal za kuhinju od svih navedenih.
Iverica
Iverica (poznata još na nekim tržištima kao univer) je materijal za izgradnju kuhinjskih elemenata koji se prvi put pojavio polovinom 20og veka. Tada je iverica bila oblagana furnirom da bi izgledala što prirodnije, jer zbog njenog izgleda nakon proizvodnje nije bila privlačna kupcima.
Kao gotov proizvod raznih je dimenzija, dezena i debljine, i zbog toga može da se koristi ne samo za kuhinjske elemente nego i proizvodnju ostalog namještaja, pa čak i za izgradnju pregradnih zidova.
Pravi se od iverja, a to su ostaci od drveta pri drugim radovima. Iverica se može razvrstati na različite načine, iako je kompaktna sastoji se od više slojeva, gdje su spoljni slojevi napravljeni od finijeg iverja. Debljina tih spoljašnjih slojeva je do 3mm, što znači da su unutrašnji slojevi manje kvalitetni i manje gustine.
U početku je iverica kao materijal bila skup materijal jer se oblagala furnirom, razvojem tehnologije i usavršavanjem došlo se do ideje za farbanje iverice masnim bojama. Lijepljenje papirnih i plastičnih folija koje mogu biti različitih dezena dovelo je do nastanka oplemenjene iverice – iverala.
Upravo to farbanje masnim bojama ili oblaganje platičnim i papirnim folijama drastično je spustilo cijenu iverice.
Na našim prostorima se po iverici najčešće koristi plastična folija. Na folijama se mogu naći raznovrsne šare koje mogu da imaju imitaciju drveta ili pak mogu biti jednobojne. Od tih jednobojnih najčešće su u upotrebi bijele, a te bijele se najviše koriste za izradu kuhinjskih elemenata od iverice.
U prošlom vijeku su se za proizvodnju iverice koristili drvna prašina i formaldehid za presovanje ploča. Ta dva elementa su predstavljala opasnost po zdravlje ljudi pa su zamjenjeni.
Što se tiče elemenata za kuhinju, najčešći proizvod iverice su radne ploče. Iverica se koristi za njih jer ploča od iverice na kojoj je plastična folija trpi agresivnost sredstava za čišćenje pa čak i udarce, stavljanje toplog posuđa direktno na ploču. To sve mogu da izdrže bez oštećenja.
Problem kod iverice je to što ju je teško popraviti, a da se ne vidi da je popravljano. Još jedan nedostatak je i mogućnost prodora vlage, a to se najčešće vidi na donjem dijelu elemenata u kuhinji.
Iveral
Iveral je suštinski ploča od iverice koja je obložena dekorativnom folijom sa obje strane, koja može biti u raznim bojama i dezenima, pa može da izgleda kao imitacija drveta ili metala. Neki ga nazivaju i oplemenjena iverica.
Kao materijal za kuhinju dosta je jeftiniji od medijapana, ali ima jako dobra mehanička svojstva, jednostavan je za čišćenje i održavanje.
Nije pogodan za izradu radnih ploča, jer ako je u konstantnom kontaktu sa vlagom ili ako se na njemu konstantno vrši neki mehanički rad već posle godinu dana može se izlizati ili čak postati neravan.
Odlikuje ga kantovanje. Odnosno lijepljenje kant trake po ivicama debljine od 5mm do 3 mm. Zbog mehaničkog kantovanja ( postavljanja kant trake ) skriva se presjek ploče ali ipak se vidi linija između ploče i kant trake. Prednost iverala je što se do gotovog proizvoda dolazi jako brzo, spada u jeftinije materijale.
Razlikujemo tri vrste iverala u zavisnosti od debljine ploče. Iveral od 18mm koristi se za frontove i unutrašnje dijelove elemenata, Iveral od 25mm koji se upotrebljava za mjesta koja zahtjevaju veće opterećenje i na kraju iveral od 38mm koji se koristi za konstruisanje radnih ploča.
Da rezimiramo prednosti i mane iverala kao materijal za kuhinjske elemente. Ima jako dobra mehanička svojstva, lako se održava i nije skup. Može da se izradi i u glatkoj i u hrapavoj strukturi, može da imitira drvo, može biti u matu ili visokom sjaju.
Što se tiče mana, glavni nedostatak je što se moraju trake ljepiti na ivice da se ne bi vidjela iverica. Vremenom se te trake odlijepe pa iveral dobija ružniji izgled. Ima manju otpornost na vodu i vlagu od medijapana i akrila.
Drvo
Kuhinja od punog drveta je oduvijek bila znak luksuza, ali takva kuhinja je skupa i teška za održavanje.
Prednost kuhinje od drveta je u tome što je drvo u potpunosti ekološki i prirodan materijal, nema nikakvih toksičnih materija, nego daje prijatnu atmosferu domu.
Drvo je obradiv materijal pa se proizvodi od drveta mogu razlikovati u dizajnu, može se rezbariti a zahvaljujući raznim bojama i lakovima može se dobiti originalan izgled. Oštećenja koja zadese kuhinju od drveta lako se bruse, a izgled se vraća ponovnim korištenjem laka ili boje koja je upotrebljena za tu kuhinju. Drvo je kao materijal dugotrajno, i ukoliko se kvalitetno obradi može trajati i do 20 godina.
Mana je uticaj vlage i temperature jer se mogu stvoriti pukotine ili tamne fleke na drvetu. Pored vlage i temperature na drvo utiče i suv vazduh. Ukoliko do drveta konstantno dopire sunčeva svjetlost može da promijeni boju.
Nije jeftin materijal za izradu kuhinje i može koštati nekoliko puta skuplje od iverala ili medijapana.
Kod drveta za kuhinju je bitno da je drvo pravilno osušeno. Kuhinja napravljena od nedovoljno osušenog drveta će dovesti do raznih problema u vidu rasušivanja, krivljenja i pojave pukotina.
Akril
Akril nije poseban materijal za kuhinje nego je specijalna smola koja se nanosi na podlogu koja je najčešće iverica ili medijapan. Akril se može naneti na podlogu ili jednostrano ili obostrano.
Obično je debljine 1.5mm do 2mm. Izgledom je sjajan, a i smatra se da je netoksičan po okolinu. Zbog svog sjaja i glatke i ravne strukture može da stvori izgled ogledala. Vrlo je postojan materijal i otporan je na vlagu, bakterije i oštećenja, a ukoliko se i ošteti sanacija je prilično jednostavna, jer se samo ispolira pastom.
Akril na iverici je dosta jeftiniji od medijapana, a što se tiče kvaliteta i otpornosti bolji je od iverala.
Mana mu je što se mora kantirati kao i iveral. Nedostak je i što ima manji izbor boja od na primjer lakiranog medijapana.
